četvrtak, 11.06.2009.
- 22:01 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
Zaboravljena sjećanja...
U dnu tamne sobe, na podnožju nespremljenog kreveta, pogledom lutajućim između sjaja noćne vanjštine i prašnjave stare slike na ormariću, sjedio je ženski lik, sjedila je ona. Ime joj nije važno, često se sama predstavljala kao Neznana ili jednostavno samo kao Nitko. Govorila bi:
- Ja sam Nitko, to mi je ime, ono koje majka mi nije dala, već ono što život mi preodredio je, vjeruj, jer malo tko može i živi moj život, vjeruj,samo ja.
Nije bila sretna, nikad, možda samo jednom davno, ali to bijaše već i zaboravljeno. živjela je sama u malom stanu u predgrađu grada,u ironiji svog života. Bili su to još jedini trenutci kad osjetila bi olakšanje. Kao da je sa tim trenom ironije vadila dio patnje nakupljene u sebi, ali, naravno, do dna nije mogla doseći, bijaše to ponor bez dna, tunel bez kraja. Sad kad se vraćala stazama prošlosti, htjela je znati gdje je pogriješila, gdje je i na kojoj stazi krivo skrenula. Htjela je prije nego ode znati odgovor na to pitanje, jer inače uzalud odlazi.
Sad sjedi u zamračenoj sobi, razmišlja. Uz zvukove lagane glazbe, neprestano već mjesecima, gledajući blijedo u jednu točku. Zar već?
Bila je povučena, voljela je samoću i tamu. Voljela je i kišu i jesen. Voljela je još puno toga, ali bojala se voljeti. Život ju je učio da bol nanosi ono što voliš i zato bojala se bilo što voljet više, voljela je tek ono što nije moglo voljeti ni osjećati, ono što nju voljeti nije moglo. Bojala se tražiti sunce, drhtala je pri pomisli da zemlja ne odnese k sebi još nešto njeno, nešto ljubljeno. Rijetko kad bi izašla među ljude, bojala se ljudi. Nije pričala s njima, iako je možda i htjela, i tek kad bi joj netko prišao, pružio ruku ona bi ga očima punim neke neizrečene tuge upitno pogledala kao da traži nešto, nešto što je vjerovala da nikad neće pronaći.
- Ja nemam ime, ja sam Nitko. - tiho bi izgovorila i tad kao da se preplaši, ode dalje i sklopi bolno oči. Taj novi glas bijaše tako poznat, slušala ga je nekad uz žubor potoka, na bezimenoj livadi gdje posljednji put gledala je sunce. I znala je da je sunce tu da se ugasi, da se prepusti noći, ali ni slutila nije da se u trenu ugasiti može, tako brzo, bolno i bespovratno. Gledala je i krv, krv njegovu što razlila se u milijune kapljica, milijune boli, njezine i njegove. Čula je da su ptice prekinule svoj pjev, osjetila je da je vrijeme zastalo. Svjetlost bijaše tako jaka da oči je morala zatvoriti, odjek eksplozije tako zaglušujuć da je morala rukama sklopiti uši. U posljednji tren da ne čuje jauk boli, ne vidi dušu koja plovi k nebu. Otvorivši oči nije ga našla. Našla je tek bespomično tijelo što leži u proljetnom cvijeću, pretopljeno krvlju, među leptirima smrti što potiho su lebdjeli uokolo. Zvala ga je, molila ga za jednu riječ, za tihi treptaj ili bar da joj ruku stisne kao maloprije, prije par minuta kad se udaljio da donese joj najljepši cvijet među svim šarenilom tog bisernog jutra. Nije se javio ni onda kad je svoje tople usne spustila na njegove, dok usnama brisala mu je krv sa lica da bude sve isto kao i prije. Samo najljepši proljetni cvijet ležao je u poluotvorenoj šaci. Jecaji i suze u zagrljaju. Klečala je pored njega grleći ga bespomoćnim tijelom, rukama ga bez snage pokušavala uspraviti, klela Boga što joj ga uzme, moleći ga da joj ga vrati. Ovakva sjećanja nije voljela, parali su joj dušu, krali joj tišinu u zamjenu za suze. Ali nije se dala, ulicom bi krenula dalje, sjećanju, suncu i suzama nije dala u svoj svijet.
Vratila bi se tad u svoj dom, u tamu svog života. Mislila je da joj je tama suđena, da život je jedna velika dubina u kojoj tek ponekad zasvijetli jedna iskra koja se potom zauvijek ugasi. Pitala se zar nije njena iskra prerano ugasla. Bojala se pitati da li je zauvijek vječno. Nadala se kako život ide u krug i kako će se iznova upaliti ona iskra koju je izgubila. Ali shvatila je da nada boli, jer nadati se nečemu što nikad ponovno neće biti, to je najveća bol koja postoji u ljudskim srcima. Prestala se nadati. Poslije je saznala da to nije bila jedina bol koja živjela je u njoj, saznala je da nesretna prošlost još živi u njoj. Htjela ju je izbrisati iako je znala da ne može, znala je da će je pratiti kroz čitav život, ali se nadala. Još jedna bol u toj ironiji života, željela je zaboraviti. Noćima, kad bi uspijela nakon dugo vremena usnuti, prošlost bi bila ponovno tu, vraćala se u krugu onako kako je htjela da život njen ide. Zar život nakon svega ne ide u krug, zar prošlost nije život? Za nju nije bio...
Ni za čim žalila nije, samo je htjela sanjati, htjela se izgubiti u snovima, ali nije mogla. Sanjala je ona, ali to nisu bili snovi, govorila je da to su samo puste ulice njenog svijeta kojim prolazi tek tako, samo da ne zaboravi.
- Ja ne sanjam, ja sanjati ne znam, - govorila je - a tako sanjati želim.
Lutala je u tami, a izlaza nije znala naći. Nikog nije bilo da joj pokaže put kojim krenuti treba. Bila je slijepi putnik u vlaku koji vozio je nigdje, bila je zarobljena u vlastitom kavezu svojih misli. Lutala je tamom, a izlaza nije bilo.
Mnogo puta do sada njenim su mislima prolazile slike prošlosti, ali uvijek bi zastala na pola puta, gubila bi se u boli, ali sad je znala da joj je ovo zadnja prilika kako bi stvorila cijelu sliku, iako bolnu, ali ipak cijelu sliku prošlosti. Znala je da joj je ovo zadnja prilika da isplače svoju bol, ispusti zadnju suzu od nebrojeno mnogo već isplakanih nad prošlošću koju nije nikad razumjela, ili pak nije htjela razumjeti.
Sjećala se svega, baš svega, iako je sebi lagala da izbrisani su veliki dijelovi njenog sjećanja, lagala je znajući da nije istina. Vraćala se prošlosti, morala je, po posljedni put. Sad tek sjetila se da bila je mlada, i da premlada je još, i to bijaše razlog više da ode, jer ostati još toliko godina u svojoj boli bilo bi previše. Sjeti se da bila je sretna, lagano osmijeh joj zatitra na blijedom licu, sjeti se da upoznala je njega; znala je da sreća negdje postoji. Osjeti opet onu istu sreću, sad zna da voljela je i sanjala jednom, da živjela je jednom; sad to je vrlo nevažno, jer priča nije trajala. Pogleda u svoje duge, nježne prste, sjeti se da je jednom tamo stajao blistavi prsten. Ne, nije bio vjenčani tek jedan mali zalog vjerne ljubavi, jedan spomen koji značio je život iz sna. Pogleda ponovno u ruke, vidje da prstena nema više, a bila je tako uvjerena da stajao je tamo vječno. Pogled uputi prema slici i njoj ispruži svoje duge ruke te dohvati prsten. Još joj je pristajao, ali na žalost više ga nije imala za koga nositi; skinu ga i vrati slici.
- Tvoj je, tebi i pripada. - u suzama izusti.
Sjeti se da je ostala sama kad je trebala najviše nekog pokraj. Oprostila je, ali zaboraviti nije mogla, zakle se najdražim da zaboravit će. Znala je da se taj trenutak polako približava, ali morala je još do kraja stići.
Sjeti se da je imala dijete, ponada se da ipak joj je nešto ostalo, nešto što će joj ponuditi zagrljaj, dati osmijeh, ostala joj je topla uspomena, živa slika jedne ljubavi. Kako bi bio predivan taj zvuk plača, nježnog gugutanja usred noći kad samo cvrčci u obližnjoj šumi su cvrčali svoju ariju ljubavi. Sjeti se, ali kroz maglu, jer tad shvati da ni njega nema, da i njega izgubila je, pa pomisli da ni postojalo nije, jer bijaše to valjda jedan od onih snova koji se nikad ne ostvare. Sjeti se da takvih bijaše previše u njenom mladom životu. Odluči da ih više neće biti, jer nakon svega shvati kako za njih više prostora nema, niti snage da se suoči s njima kad ponovno shvati da se ostvarati neće, a nade nestade. Zaključi da svega je dosta. Gorčina života sve više ispunjava prostor oko nje, guši je, ispunjava i tamu koja je do nedavno bila samo njena, to bijaše jedino što bilo je njeno, to i tišina koju sad mora dijeliti sa krikovima boli, ali ne zadugo. Još samo tren i tonut će tišinom beskraja. Lebdit će tamom, i neće se sjećati ničeg više, neće više čuti, niti ikad pomisliti na riječ sjećanje, jer je neće biti. Nikad više. Sad zna da su te suze koje klize niz svaki dio njenog lica zadnje, da ta tupa bol u grudima je posljedna koju osjeća, sad zna da osjećati više neće, zna da sreću će pronaći još jednom nakon dugo vremena. Poslije jedne velike odluke sve postaje tako lako i jednostavno.
Sad guta posljednje želje svog života natopljene zadnjim suzama gorčine...
- Znaš li da je kraj?
U dnu tamne sobe, na podnožju nespremljenog kreveta, pogledom lutajućim između sjaja noćne vanjštine i prašnjave stare slike na ormariću, sjedio je ženski lik, sjedila je ona. Ime joj nije važno, često se sama predstavljala kao Neznana ili jednostavno samo kao Nitko. Lutala je u tami, a izlaza nije znala naći. Nakon dugog vremena izlaz je našla i otišla pustim ulicama njenog života. Za sobom je ostavila jednu mladost, jedan život, uz poruku kraj prašnjave slike:
- Tvoj je, tebi i pripada.
- 21:45 -
- 11:47 -
utorak, 09.06.2009.
Reci mi da znam..
U snovima sve je ljepše i jednostavnije, ali lagala bih kad bih rekla da te sanjam. Ti postojiš samo u mojoj stvarnosti i tamo je bol koja postaje sve jača. I zato je u snovima lakše, tebe nema tamo. Bezobrazno si se uvukao u moju stvarnost, bez dopuštenja, bez traženja. Bojim se da imaš i toliko drskosti da se uvučeš i u snove, iako te ne želim tamo. Ali ipak, ja sam lažljivica koju izvlači pomisao na tebe. Jer da te ne želim, tvoja sjena ne bi me svakim danom gušila od želje da je pretvorim u kap stvarnosti. Ali opet, borim se, jer znam da u meni vidiš jednu od mnogih sjena prolaznosti, beznačajni ugriz želje bez rana. A u mom srcu nož upire sve dublje i znam da ću se ja te krvi napiti bez tebe.
Možda bih doista trebala, jer tvoja nježnost je neizreciva i možda bih trebala prestati misliti na sutra, jer u jednom od tih ¨sutra¨ svi mi umiremo. Želim zavarati sebe danas da si i ti čovjek s ranama. Uspjet ću na jedan dan, da ne progledam stavit ću crni povez preko očiju, možda ti se i svidi..
I doći ćemo ponovno na onaj ugao za koji si me odveo za ruku... I bit će ponovno onaj mrak koji nas je progutao, onaj osjećaj kojim sam odletjela i ti zajedno sa mnom u onom zagrljaju grubom a nježnom. Kao da sve lebdi s njim, tvoj uzdah i osmijeh od čvrstine stiska. Daj mi reci zašto si me uopće pitao da te pratim, zašto sam htjela da stojiš iza mog vrata, zašto moje usne žude za tvojim usnama na njemu iznova. Zašto me i sada stišćeš, zašto se zavlačiš pod moju kožu, oduzimaš moje ja uzdahom i kad te nema.
Boli jer si mi potreban danas i grub dodir tvojih ruku i nježne usne tvoje tik do moje kože i osjećaj da si tu uz mene. I u svojoj sebičnosti dodira daješ mi, poklanjaš svakim oduzimanjem, sputavanjem mene, svakim glasnim dodirom daješ život. Svakim sve se više topim i gledaš kako se ispred tebe transforimiram u Tvoju. Svakom misli... Tvoja. Svakim pokretom ja znam da postaješ moj i to te raduje i ljuti.
Pustio si me na tren, odmičem da vidim da li me želiš,a želim da me dodirneš na bilo koji način, samo da osjetim tebe. Najradije bi me zagrlio, ali ne.. Gledaš kako sami prsti čežnje ulaze u moju kosu, čvrsto stišću me, vuku prema tebi. Želim ti dati svoju radost, želim te. Sve to izgleda sa strane tako banalno, sirovo. A zašto se onda osjećam tako prokleto dobro? Tvoje zatvaranje očiju, tvoj uzdah, ne trebaju riječi.
Svojom snagom uzdišeš me poput leptira. Stajem na noge, otvaraš sve granice, mirna, čekam kao ranjena srna svoju sudbinu. Tvoj dodir tijela tik uz moj, sve napeto, grubo, isprepleteno najfinijom svilom osjećaja... Svaki dodir ima mjesto, svaki uzdah zvijezdu, svaka riječ notu. I onaj glasni jecaj gura nas sve bliže tom ponoru u koji želimo skočiti držeći se za ruke. Razbio si me na milijun komadića. I sebe.. Skupljamo se razumom, a kako je dobar osjeća ne bit cijeli, biti rastavljen, da svaki detalj viri kao trn na koji se nabadamo namjerno. Daj mi razlog da te uzmem i nikad te neću vratiti, jer trebam te da pobjegnem, a nestao si. Vrati me u svoje snove, uzdahe, riječi. Reci mi da znam da li se još uvijek pitaš, da li ne znaš više da li su riječi dovoljna zamjena za sve ono što bi mi učinio, da li su dovoljne da opišu svaki uzdah, da opišu onaj osmijeh kad sam zatvorila oči.... kad sam odletjela...
- 01:18 -
ponedjeljak, 08.06.2009.
- 16:30 -
Možda se laž pretvori u istinu...
... penjem se prema tebi stubištem od smijeha, a tvoje srce mijenja mjesto boravka u tvom tijelu... onda su bespomoćne moje posvudašnje usne da te u srce ljube... i kao da si odletio da cjelovima praviš bisere u nekoj drugoj rijeci...
...gdje i kud, pokušavam zamisliti. Ne ide... Samo vidim noć prije usamljenih noćiju, istu zvijezdu, iste sjene. Zamišljam, ali sve je to samo privid, osjećaj... Izmišljena noć sa sjenom posljednje... Naše... Sad je to samo tvoja noć. Tuđa noć... S previše sjena, bez glasova i lica. I već se kao gubi. Ne, to nije to. Sad sam samo slijepac i vidim samo tamu. Nazireš se u daljini i osjećam: nestaješ.
... samo te dotakla noć na jednoj pogrešnoj stazi, nebo puno izmišljenih zvijezda ... ispire te vjetar kao plitku vodu ... slična tužnoj pjesmi, krilima oteta nježnost...
...i ja ostajem bez hrabrosti, i glas moj je tako neobično tih. Čuješ li... Kao da šapćem, sa mojih usana se ne čuje, ali u mojoj duši odzvanja jeka tvoga imena. Pitanja, kapljice i kapljice pitanja... Poput kapi nježne rose jedno pitanje klizi mojim tijelom...
... da li je moguć život kada odlaziš, a korijen ti u mojoj tami zaboravljen...
...negdje duboko zakopan, u srcu, duši ili tijelu. Ni najača bol ne može te izvaditi iz dna, ne mogu te ni pronaći... A osjećam da si tu. Budiš me svako jutro osmijehom, pogledom... Kao da želiš da te tražim, da se nadam, a znaš da te neću naći... Osjećam kako se smiješ. Zbog čega? Znaš li da tražim noći da se vrate, znaš li da bježim bliže tebi, na mjesto gdje znam da ću te uvijek naći...
... moram na neko mjesto odakle se nazire zvijezda...
...jer tamo ću te naći. Sjena će tvoja još uvijek tamo biti, vjeruj, ja ću je naći. Sjedit će pored mora, na obali smijeha i ista će zvijezda kao onda sjati.... Ista ona što je trebala pasti. Ali bit će to tek slika, pod rukama ću osjećati svu njenu dubinu... Jer ona je daleko. Neću moći sjesti pored mora, niti smijat se ponovno na obali smijeha, ali sjećat ću se i vidjet ću tebe.
... tko zna gdje je sada onaj nježni suton uz more ... i predvečerje ovo kao da s njim pada da nas ponovno stvori...
...jednom ću ti doletjeti ponovno poput leptira... Možda dođem u rano jutro s prvim suncem il' dočekam prvu večernju zvijezdu, ali doći ću i bit ćemo ponovno mi. I moći ćemo bar još jednom otići na obalu smijeha, ne možda istu, ali nije važno, stvorit ću je ja... Za tebe, za nas... I opet ćemo se smijati gledajući onu istu zvijezdu... I obećaj mi nešto... Ako padne, obećaj mi, da ćeš zaželjeti istu želju kao i ja...
... ponovno se približavam vatri, nečujno srcem umjesto letom ... sitne su moje prijevare i zamke, moj spas počinje kada me prepoznaš, jer ja se skrivam da uočen se približim tebi, da rukama dodirnem vatru koja miluje ... u tebe svraćaju umorne istine da se okrijepe...
...noćas tražim tu istinu. Tvoju, istinu sudbine... Koliko se toga mijenja, koliko toga ostaje? Da li poneka riječ mijenja značenje, poput ponekog cvijeta miris? Da li se bojiš da bih mogla odletjeti i nestati? Ja da, mogao bi me netko otjerati, leptiri se lako preplaše. Ali dolaze na najljepše cvijeće, traže mir i sigurnost, bez lažnog sjaja i maskirane ljepote. Osjećaju nježnost i lete srcem... Prema osjećaju, negdje gdje ih netko treba...
... čuo sam tvoj vapaj bez glasa, s vremenom poprima druga imena, postoji neka sjena da spasi od nepotrebnog spasa...
...i kao da čujem u ovoj tihoj noći nečiji glas... Možda je tvoj... Možda se sjećanja ponovno vraćaju, možda me ona zovu. Da... Nije tvoj, nestajem... U sjećanje...
... tu sam samo ponekad kad me dodirneš beskonačnom rukom, kad mi se ruka smiruje prepuna tebe i kada se prepoznam na tvojim usnama samo iskrenim ... drugo je jedino tuga, prostor što se u nedogled rastače, nebo koje ne podnosi ptice, zemlja gdje ne izlazi sunce...
... mjesto gdje prošlost i danas živi, negdje gdje snovi još uvijek postoje. I tamo se vraćam noćas, dočekati novu zoru bez sunca, bez sreće. Vidim iste sjene, iste pokrete... Još uvijek se onaj isti smijeh i suze bore. Isti koraci, isti put... Put koji se ne vraća. A ja sam eto došla i noćas do početka tog puta i pokušavam krenuti njime, ali ne ide. Shvaćam i nada gasne. Teško je lutati oblacima i poput leptira letjeti od cvijeta do cvijeta skupljajući mrvice sna i nade. I leptiru polome ponekad krila...
... između obala pustih rijeka bezimena samo lavina mraka, bez neba, bez zraka ... sada zaborav polijevam po mraku, iz daleka skupljam snagu...
... jer možda je bolje ne željeti znati, istina može biti laž, potpuno drukčija od sna. I sve više nada gasne i ja bojim se prići bliže. Ni korak više... čekanje boli. Ptica koja odleti nikad se ne vraća ista... Ponekad se ni ne vrati. Nikad ne znaš da li je našla ljepše more, ljepšu obalu... Da li negdje postoji ljepše sunce, jači vjetar? Možda je tamo netko više treba, više nudi... I ostaješ sam, bez snova, u istini i boli. Bez povratka, sam. Bez nade, jedini.
... izgubila sam smisao za zvona, plovim u svom brodu, dotičem samo greben, nagriženo nebo ... ne mogu pronaći more, ne mogu pronaći tebe ... a s tobom bih skupa skupljala raspršenu nadu ...
...možda nas i neki drugi odgovori čekaju, možda se laž pretvori u istinu i istina u laž, putevi nas mogu odvesti još dalje, ali ja znam da istina moja je najača od svega jer znam: ...Uvijek ćemo postojati mi kao sjene na obali smijeha, poput leptira na nebu pred suton, možda negdje ispod zvijezde ili u dnu mora, ali uvijek mi, uz pomoć sjećanja, malo sna i kapi nade... Sjene će naše uvijek tamo biti. Sjedit će pored mora i ista će zvijezda kao onda sjati... Znam, bit će to tek slika, pod rukama ćemo osjećati svu njenu dubinu, dotaći je nećeš. Nećemo moći sjesti pored mora, niti smijat se ponovno na obali smijeha, ali sjećat ćemo se i vidjet ćemo nas. I ako ti ikad budem nedostajala kao ti meni sad, samo pogledaj najsjajniju zvijezdu na nebu i, vjeruj, tamo ćeš me naći... I obalu, i more, i naše sjene... Čut ćeš onaj isti smijeh, isti glas kako te zove...
- 14:41 -
nedjelja, 07.06.2009.
- 03:10 -
Neću te zaboraviti...
Vrelina zapadajucih suncevih zraka nije uspjela otopiti hladnocu u tvom pogledu. Sjedio si pogleda usmjerenog negdje u daljinu ne pokazujuci da te zanima sto se dogadja pred tobom. -Idi. Rijec koja je proparala tisinu vecernjeg spokoja. Znala sam da svako moje 'ali' bi bilo suvisno, a citao si mi ih iz ociju, hladan, neprisutan.
Sjecam se trenutka kad sam osjetila da sam zasticena od cjelog svijeta sa tobom, i da cu zauvijek biti, a nisam shvatila da tvoja hladnoca moze boljeti vise od zabodenog noza primljenog od stranca.
-Jos si tu? Prekinu me tvoj odlucan glas. Ako odem znam da nema povratka. Znam da te vidim posljednji put. Ne zelim to, ne shvacam zasto. Promatram te dok sjedis na kamenu, tik uz more i sve izgleda tako pusto, prebojano milijunima boja ispunjeno sumovima morskih sonata, magicno. -Jesam. Sapnem sto tise da te ne naljutim, jer ne znam da li shvacas zasto te ne slusam, zasto ne odlazim. Lagano se spustim ispred tebe na koljena, da ti pokazem da zelim biti tvoja, jer rijeci ne izlaze iz duse, stegnute u grcu, nestale u kraju plesa bola
i uzitka. Hladna voda mi prelazi stopalima, zelim nestati u svakoj kapi dok pognute glave osjecam tvoj pogled na meni. Znam da se pitas sad kao i na pocetku sto da radis sa mnom. Ranjiva tad, kao i sad. Drhtim mokra i zeljna da me vodis. Laganim dodirom mi podizes lice,pogledom laneta tonem u tvoje tamne oci, gledam namrsten izraz tvog lica i pitam se imas li dusu. Znas li da zelim ti dati svoju?
Mrak nas je obgrlio, uvukao se medju nas. U ocima su ti se presijavale zvijezde, ocrtavale lice, promjenio si izraz. U uglu usana pojavio ti se osmijeh. Kratak, uz nesvjestan uzdah. -Toliko to zelis? Klimnula sam. -Reci sto zelis! Zeljela sam, ali rijeci nisu izlazile. -Andjele, znas li da se igras sa vragom? Sapnuo si mi, osjecajuci da se premisljas. Ne igram se, nudim mu dusu, da jednom samo mogu viknuti da sam njegova. Krila od perja preslaba bila su da zamahnem i pobjegnem jer znala sam da pretvorit ces me u pepeo zauvijek na dlanu sudbine. Izgorjet cu pred tvojom vatrom dodira, pod zarom tvoje hladnoce. Dala sam ti snagu, davala dusu u jednom dahu, postala slaba u jednom pogledu. Namjerno,nevino. Podigni me do zvijezda, spustajuci me pred sebe. Lagano prelazeci hladnim rukama po grudima i trbuhu, pod mjesecinom osjecajuci svaki dio mene kao neizradjeni komad gline spreman da ga oblikujes. Bojala sam se uhvatiti tvoj pogled, da ne procitam u njima da sam nedostojna tebe.
Svi na kraju dolazimo u neku tvrdjavu, tamnicu iz snova gdje bjezimo da nas spase, prihvate i zatraze da predamo sebe. Netko je robinja u lancima, razrezana macevima realnosti a netko pregladnjela zvijer sita lazne ljubaznosti, gladna krvi prolivene iskrenim postovanjem. Tu na obali, gdje samo more zapljuskuje sljunak, vjetar razdire mir uspavanih drveca, parajuci svoj hladan dah na nasukanoj barci, ti si bio moja tvrdjava i tamnica i zvijer. Pretvaras moje snove u stvarnost, pretvaras me u ono sto jesam. I ponovno su ljudi bez imena, i ponovno je blizu sve dalje, ponovno smo mi sami jedan svijet. Sa mjesecom pretvorenim u sunce, vjetrom podignutim tvojom snagom u zidine. Gdje ti si gospodar, gdje ja disem iako zrak ne postoji za mene, gdje sam sretna i dok suze tope se u zaru rana.
- Podigni se i idi. Korak mi je bio lagan, ali u svakom bila je krhotina straha. - Stani! Cemu pitanja sad? Priblizio si se sasvim blizu, a moja sutnja je govorila vise nego milijun rijeci. Znao si da gusi me i znao si da razmisljam da li sam pogriješila. Al znao si i da mi se svidja taj osjecaj. Stjerana u klopku, oci u oci sa lovcem. Vucica pretvorena u janje, tren prije ranjavanja, vjecnost. - Vise ne postoje pitanja, ne trazi odgovore gdje si presla granicu moguceg i smislenog i usla u svijet gdje si predala sebe za nerealno. Shvacas? Klimnuh glavom, oborivsi pogled. Ljutilo me sto mi misli citas u ocima. Osjecala sam da nestaju pitanja, nestaje strah, da odgovori su oduvijek tu u meni. Okrenuo si se i napravio par koraka i naslonio se na staru barku gledajuci prema meni. Nisi ni jednim treptajem pokazao da si primjetio kako te gutam ocima kojima si bio hrana tako hladan i taman. Osjecao si koliko si mi potreban, da izbrises sve lazne dodire sa mene, sve oziljke sebicnih poljubaca. Trebam tvoj dodir da led otopis u suze. Pruzi mi istinu bez maske njeznosti koja krije ono istinsko u nama.
Kimnuo si, prešutno dozvao me k sebi. Svakim pokretom urezavali su mi se tragovi kamencica poput pecata ljeta, osjecala sam da je svaki poput bisera poklonjen meni, ponosno nosen mali niz uspomena. Još tad smo bili jedno, prislanjajuci vruce usne zeljne svakog dijela tebe, gutajuci tvoj dah kao zemlja koje gori vodu krala sam sudbini vrijeme. I taj tren kad si me zaustavio, guseci se od tvoje snage poljupca, osjecala sam kao da me kaznjavas odmicuci se, a kažnjavao si sebe, zar ne?. Grubo si me okrenuo i obgrlio rukama ne davajući priliku da me otkriju ko lopova u kradji. Stajao si mi iza ledja, a toliko sam htjela utonuti u tvoj pogled da pronadjem sreću što sam ugasila. Osjecala sam samo tvoj dah na vratu, svaka sekunda je bila preduga, grc u trbuhu sve jaci. Usne su me boljele grizeci ih u borbi da ne ispustim urlik. Nestajala sam u zvjezdanom nebu isprepletenim strascu i boli. Okrenuo si me, primio me za bradu, priblizio me sebi - Danas ja odlazim. Podignuo si me i prislonio uz stablo, dlanom se spustajuci preko trbuha sve nize. Dok si prelazio po mom napetom tijelu sapnuo si - Nosit ces me zauvijek pod kozom. Istrazivao si prstima svaki dio mene ostavljajuci svoj nevidljiv potpis kao da se bojiš da ne zaboraviš. Odmaknuo si se bez rijeci i sjeo. Tijelo mi se zarilo, u njemu je snaga popustala a ja sam osjecala kako se svakim otkucajem srca predajem tebi, svakom suzom postajem ono sto zelis. U jednom trenutku si stao pred mene, pamteci svaki dio tog trenutka i bilo mi je zao sto ne mogu procitati tvoje misli da saznam koliko uzivas u tome sto vidis to, jer znao si da svakom sekundom si mi pokazao da sam krivo odlučila.
Naslonio si me na grudi šapnuo. - Malena... Osmijehe sam ti crtao i uzeo dio tebe zauvijek. Neću te zaboraviti... Osjecala sam se sigurno u tvom zagrljaju, zeljela vjecno ostati u tim zidinama okovana tvojim snenim pogledom. Gradili smo vjecnost znajuci da uspjet cemo izgraditi samo most do budjenja zore gdje stajat cemo trenutak prije, gdje stojimo sad. Odlazis i znam da nestajes bez okreta prema meni i ne cujes sapat koji tone u tamno more. - Hej..vrati me u zagrljaj.. I nestaje sve, tek zora bez tragova koji ce izbljediti u nevremenu stvarnosti, bez zidina izgradjenih u magicnoj noci potopljenih kisom neizrecenih priznanja, skrivenih u svakom koraku od milijun koji nas dijele.
I reci mi kad dodjem ti nosena snovima, kad te nadjem trazeci te tamnim putevima kroz tamnice noci, dopusti da ti dodjem jos jednom na koljenima, da utisnes na vatru, koju si zapalio i ostavio da tinja, rijec Moja.. I tad.. Tad dopusti da se probudim jer za svaki osmijeh koji si meni nacrtao morao si ga svaki put skinuti sa drugih usana..
- 01:14 -
četvrtak, 04.06.2009.
- 13:16 -
Nedostaješ mi ponekad...
Pogledaj sad unatrag.. Pogled izgubi tu gdje sam se gubila danima prije.. Šuma puna guste magle.. tamnih putova.. Slušaj tišinu uz udarce krila crnih gavrana.. Ne sanjaj, ali ne budi se.. Ne odustaj, potraži me.. Sjeti se.. Pređi tu livadu, ne obaziri se na kas divljih konja pored tebe.. Hladno je.. otkad okrenuo si se pogleda smrznutog jezera.. Osjećam te.. Ne bježim.. Ne pitaj se da li sam.. osluškujem ti korake.. Glasan huk sove i njen let.. okrenuh se za njom.. i ugledah tamnu sjenu.. i tvoj pogled.. Onaj koji dotaknut će najskrivenija mjesta u ovoj noći.. Osjetiš li osmijeh u meni? Čuješ li šapat? Čekam te..Osjeti kako drhtim.. ispred tebe.. poput hladnog povjetarca koji prelazi ti preko lica.. Ozbiljan.. bez priče u očima.. bez osmijeha na hladnim usnama.. nasloni ih na rane koje žare.. otopi ih poput leda.. nek svaka kap gubi se po meni.. zatim prelij po meni svu žar vatre.. nek nebo stapa svoje sivilo sa tonovima ognja moje želje..Trebam te.. Udarcima naslikaj najljepše šumsko cvijeće po meni.. pokloni mi.. otopi ovaj snijeg toplim bojama.. otopi mojim tijelom.. Probudit ću proljeće.. dopusti mi.. Raširi mi krila veži ih za oblake.. dok su još tu.. dok smo još mi.. ne vraćaj me u snove.. Želim te.. Osjetih tvoj dlan na licu i sad laganim pokretom mičeš mi kosu sa lica, tražiš moj pogled.. brišeš kišu bola sa obraza.. Dižeš obrvu.. tonem, lomiš i zadnje kapi leda.. Tvoja sam.. napokon.. Osjećam te, ali nigdje te. Osluškujem, ne čujem tvoj glas koji me vodi. Želim ga.. Još nitko nije uspio glasom da me tako slomi i u isti tren da mi je dao toliko slobode a ujedno sa spuštenom glavom i zavezanim krilima da stojim i ne bježim. Ne borim se..
Noć je tako crna i imam priliku sakriti se od tebe u milijun mračnih kutova ali opet sam tu pred tobom, riječima otkrivam svaki dio sebe. Želio si to.. Da gola stojim pred tobom i da gledaš. Da vidiš kako spuštam pogled i osjećam se ranjivom. I lukavo tražiš ono što želiš, lagano, lomiš me, proučavaš, dobivaš bitku. I vjerovatno nakon nje ideš, nestaješ, ali dok želiš tu sam.. Ne bojim se..
Tako je tiho. Dođi mi. Da ti poklonim još jednu bitku, obećavam da ćeš je dobiti. A ja ću znati koliko me želiš.. Možda me nećeš ljubiti i lagano me privijati k sebi, ali znat ću. Boljet će, vjerujem da hoće. To želiš, zar ne? Po tome ću znati koliko me želiš. Kazni me do samog bola, ionako ranjeno je sve.. Dođi mi noćas poklonit ću ti sve, moje tijelo, moju bol, moje suze i na kraju moj osmijeh. I znat ćeš da ti pripadam. Noćas ću ti pokloniti sve moje riječi, uzdahe, vrištat ću i šutjeti. Samo nemoj stati.. Nemoj nestati..
Ako odeš prije jutra, ostavi na meni tragove, vruće i bolne, da me sjećaju na tvoju ljubav. Da kad svane vidim te na sebi, da te diram i sjećam se. Da te osjećam svakim pokretom tijela, da žari, da te poželim vratiti u sljedeću noć. Da onaj koji bude liječio te rane gleda, a ne vidi te, da misli da me boli a ne osjeti to, da vidi moje suze i gubi se u njima...i ne shvaća..da si tu..
A jutrom ako ostaneš poletjet ću pobjeći, ali ulovi me, ne dopusti mi da se odmorim, zaveži mi još jednom krila, stavi povez na moje oči, napravi još jednu noć za mene.Ali odvedi me nekud gdje ćemo biti sami, bez prošlosti, bez sadašnjosti, bez budućnosti. Dopusti mi da te tražim, istražujem svaki dio tebe.. Dopusti mi da budeš samo moj i tad zašuti jer reći ću ti tad sve.. Šapatom ću ispričati sve što želim, što osjećam, što mislim. I tad me uzmi i upravljaj sa mnom, ispuni svaku svoju želju dok te gledam u oči jer uskoro će jutro, probudit ćemo se shvaćajući da je bio ovo samo san.. Zato potrudi se da bude dobro..i jako..da te osjetim..
Nakon svega ponovno ćemo stajati na kamenim ulicama ovog grada. Gledat ću te pod svjetlima neona. Ostat ćeš isti, hladan kao led, sa pobjedničkim osmjehom u kutu usana. Okrenut ću se još jednom i vidjeti prazne sive ulice, zgažene lokve padajućih kapi kiše prepune tišine i tebe. Bit će prekasno za bijeg. Tvoj pogled vezao me poput okova i sve što sam mogla je utonuti u njega i glumiti da nije mi važno. Bitka u kojoj si ti uvijek dobivao čak i kad si bio najslabiji, suočen sa svim što nisi želio. Iskreno bez trenutka slabosti, gledat ću po nebrojeni put duboko u tvoje oči.. Još i tad znat ću u njima pronaći žar, nećeš stići staviti masku. Pusti da padne i svemir i svijet, sve što je shvatljivo. To nije ono što trebam. Ne tražim od tebe ništa što razum može željeti. S tobom želim samo sanjati, gubiti se u prostranstvima mašte i požude. Brisati dodirom ožiljke stvarnosti, biti ono što želiš kad zatrebaš. Želim brojati krive korake ispred nas, koliko pogleda sa sjenom valova mora ima u koje želimo utonuti. Gdje danas želiš pobjeći? Priđi.. usnama izbriši krv sa mojih.. Za tebe teče.. Ne puštaj me.. Jedan izdisaj i kap kiše. Sad trebam tebe u potpunosti.. Pobjegni sa mnom na sekundu ili dvije..
I odgurnut ću te od sebe tada, jer svaki put pomislim dok te kradem u zagrljaju držeći te, da trenutak može trajati vječnost. Kad pomislim smijem li tvoj poljubac zadržati na svojim usnama zauvijek nasmijem se jer shvatim da si me još jednom oteo i učinio da letim. Još uvijek te želim, tonuti u tvom zagrljaju, ali bježim. Za mene si poput oblaka nad nama, dalek, neproziran, iza kojeg stoje svi moji strahovi, snovi i želje. Nedostaješ mi ponekad, ali ne previše samo onoliko koliko kapi kiše uhvatim na dlan u neki tmurni tihi dan. Ali znam da kad sklopim oči tvoje ruke klizit će mojim tijelom. Na koljenima ispred tebe pripadat ću ti opet sva, svakim uzdahom pričat ću ti sve što želiš čuti. Plesat ću samo za tebe opijena tvojim pogledom, uvijena u čvrst stisak tvojih dodira. Dok miris tvoj je tu na meni, u meni sve živo je. Ljubi me i ne daj mi da zaspim, utoni sa mnom na jastuke, gledaj kako naše sjene igraju se sa svjetlosti mjeseca na licima zidova dok jecaji plamena strasti ucrtavaju kapi sjećanja na zamagljenim prozorima..
Sviće dan… Gdje si sad dok ovaj grad spava u tišini, a čežnja noćas samo za nas zvijezde budi… Pozovi me u san.. Dopusti mi da budem noćas tvoja.. Obući ću samo osmijeh i svijeće zapalit ću…
- 02:45 -
